Prva kriza analitičke paradigme

Analitička paradigma odlično je služila većinu ljudskih kultura dulje od tri stoljeća, još od Sir Isaaca Newtona koji ju je osmislio. Zadužila nas je s ogromnim znanstvenim otkrićima i svim posljedicama prosvjetiteljstva, počevši od industrijskih revolucija pa do didaktičke strukture suvremenog obrazovnog sustava.

Osnovna ideja u pozadini analitičke paradigme je da se svaki fizički fenomen može u potpunosti definirati ako ga se rascjepka na sastavnice i ako se zatim identificiraju odnosi među tim sastavnicama. Prisutnost pogrešaka se objašnjava manjkavošću dostupnih alata te se pretpostavlja da se one mogu smanjiti unaprjeđenjem alata. Također se uzima zdravo za gotovo da je uvijek moguće, barem u teoriji, postići idealne uvjete za postizanje potpune neovisnosti rezultata od metode proučavanja, kako nalaže Galilejeva metoda.

Taj način promišljanja nam se danas čini prirodnim, ali to nikako nije bio slučaj u 17. stoljeću. Pokušajte zamisliti osjećaj oduševljenja izazvan idejom da čovječanstvo odjednom može precizno izračunati kozmičke efekte u svijetu u kojem je, samo par godina ranije, bilo nemoguće odrediti gdje će topovska kugla sletjeti na samo par stotina metara udaljenosti. Stoga nije začuđujuće da su ljudi počeli koristiti analitičku paradigmu u svakom području ljudskog znanja: od filozofije do proizvodnje, od organizacije države do obrazovanja. Neprekinuti niz uspjeha iz Doba razuma je opravdao mišljenje da čovječanstvo sada posjeduje ključ za dešifriranje cijelog svemira i svih njegovih sastavnica. U pismima matematičara i teoretskih fizičara s kraja 19. stoljeća ponavlja se misao da su svi oni vrlo blizu nezaposlenosti, jer su oni bili uvjereni da će se s još vrlo malo truda i vremena, istražiti i posljednji misteriji prirode.

Zatim se dogodio Einstein.

Njegova točna interpretacija fotoelektričnog efekta 1905. godine otvorila je plodnih trideset godina rođenja kvantne mehanike. Unutar par godina postalo je jasno da se analitička paradigma ni izbliza ne može smatrati univerzalnom. Njena temeljna pretpostavka o teoretskoj mogućnosti postizanja potpune neovisnosti promatrača od promatranog fenomena je točna samo u nekim slučajevima. Uzročno-posljedični princip bio je negiran. Sve je to dovelo do popriličnog kulturalnog šoka - i sam Einstein je odbio kvantnu teoriju, iako ju je pomogao stvoriti. On je zatim pokušao dokazati njenu manjkavost, ali nije uspio. Znanstveni krugovi danas općenito prihvaćaju da analitička paradigma nije valjana u općem smislu, makar je vrlo korisna u mnogim svakodnevnim kontekstima. Ipak, pošto se mlijeko ne prodaje u subatomskim dućanima, cijelo stoljeće nakon demonstracije konceptualne neistine analitičke paradigme malo od toga je pronašlo put u opću kulturu te je prva kriza analitičke paradigme prošla nezamijećeno od strane većine ljudi.

Isto se ne može reći za krizu njenog operacijskog okvira uzrokovanu širenjem tehnologija za digitalni prikaz stvarnosti.

PreviousCrowddreaming NextDigitalni izazovi i druga kriza analitičke paradigme

Last updated 4 years ago