Stigmergijska paradigma i konceptualni okvir “digitalnog spomenika”
Sukladno prethodno identificiranim konceptualnim zahtjevima, eksperiment temeljen na stigmergijskom principu se činio zanimljivim i obećavajućim. Takav princip može se pronaći kod brojnih samo-organiziranih sustava u prirodi, poput kolonija mrava, našeg imunološkog sustava ili micelija gljiva.
Wikipedija definira pojam stigmergija na sljedeći način (prijevod s engleske inačice stranice): „mehanizam postizanja konsenzusa za indirektnu koordinaciju činitelja kroz okolišne podražaje. Producira kompleksne i naizgled inteligentne strukture bez potrebe za planiranjem, kontrolom ili čak izravnom komunikacijom između činitelja.“
Nekoliko primjera:
mravi koriste feromonske tragove za lociranje predmeta od interesa;
imunološki sustav koristi citokine kako bi promijenio ponašanje stanica;
micelij gljiva omogućuje rast na temelju dostupnosti vode i nutrijenata.
Inspirirani tim prirodnim sustavima, za radnu definiciju paradigme uzeli smo sljedeće: ponašanje složenog sustava može se u potpunosti opisati kroz očekivane poželjne ishode i uravnoteženog seta podražaja, bez potrebe da se analizira njegov interni sastav i odnosi među sastavnicama.
Ovo je vrlo općenita i apstraktna formulacija kojoj je potreban okvir kako bi bila primjenjiva na stvaranje i prijenos digitalne kulture.
Konceptualni okvir digitalnog spomenika pokazao se korisnim za stimuliranje pitanja i za refleksiju, primjereno ovoj fazi istraživanja i eksperimentiranja.
Za početak je potrebno prihvatiti gledište onih koji žele stvoriti instancu spomenika za budućnost, a ne onih koji se takvom spomeniku dive ili ga proučavaju. U pred-digitalno doba, značenje sljedećih ciljeva bilo je razvidno:
očuvati i kroz vrijeme prenijeti vrijednosti važne za neku zajednicu u uvjerenju da su te vrijednosti univerzalne te da moraju nastaviti voditi zajednicu u stoljećima koja dolaze;
graditi da bi trajalo;
tiskati i ohrabrivati održavanje sjećanja kroz neku nevjerojatnu priču vrijednu prepričavanja.
Kako se koncept spomenika mijenja– ako se mijenja – kada se on gradi kao digitalni, a ne objektualni materijalni konstrukt?
Tri konceptualna izazova dovode do dugog niza pitanja, od kojih mnoga nemaju lake odgovore:
Koje mogućnosti otvara neovisnost konstrukta o lokaciji?
Ima li i dalje smisla razmišljati o spomeniku u terminima unikatnosti?
Ako spomenik nije vezan uz određeno mjesto, kako se mijenja njegov odnos sa zajednicom kojoj predstavlja određenu vrijednost?
Kako se može izgraditi digitalni spomenik? Koje forme može poprimiti?
Kako itko može digitalno stvorili upečatljivo iskustvo, poput gledanja Koloseja ili Keopsove piramide?
Što je „pravi“ spomenik? Njegova vidljiva inačica ili algoritmi kojima je kodiran?
Kako možemo osigurati stalni protok energije potreban za vidljive instance digitalnog spomenika?
Kako osigurati da spomenik može biti repliciran stoljećima kasnije bez poteškoća vezanih za hardver i softver nužan se njegovo postojanje?
Kako izračunati i osigurati financijske resurse da bi proces ostao aktivan i efikasan?
Možemo li osigurati ovjekovječenje statične društvene vrijednosti u kompleksnom društvu brzih promjena? Ima li uopće smisla pokušavati?
Ovaj popis pitanja je nadasve nepotpun, ali već i takav je izazovan.
Natjecanje Crowddreaming: mladi stvaraju digitalnu kulturu stvoreno je kako bi se provjerili neki probni odgovori na navedena pitanja.
Ne smijemo razmišljati o spomeniku kao o objektu, već kao procesu u neprestanoj evoluciji. Konkretno, on je narativni proces. Ovaj pristup je općenito ispravniji, ali u slučaju spomenika izrađenih u obliku digitalnih materijalnih konstrukata, praktične implikacije ovog gledišta postaju značajne.
Digitalni spomenik ne služi prenošenju nepromjenjivih odgovora i vrijednosti, već fundamentalnih pitanja i metoda da se na njih iskreno odgovori.
Digitalni spomenik je proces refleksije: on je vezivni um koji razumije sebe i evoluira kroz pričanje priče o sebi i sanjanje svoje budućnosti. Akronim D.REA.M. (san), a koji stoji za Digital Reality Monument (spomenik digitalne stvarnosti), naglašava taj dio prirode digitalnog spomenika.
Digitalni spomenik je ekosustav: prestaje postojati ako se konstrukt odvoji od svojih sastavnica ili ako se prekine veza s njegovih stvarateljima ili korisnicima.
Podražaji: identifikacija i osjećaj pripadanja, značaj dileme za pojedinca, avanturistički duh, volja za građenjem budućnosti, ljubav prema mladima, reproduktivni instinkt, ekonomska prednost, kulturni napredak, osobni razvoj.
Ekonomska održivost kroz vrijeme mogla bi biti postignuta kroz tokenizacijske mehanizme poput onih prisutnih u fenomenu kuratorskih tržišta (eng. curatorial markets).
Sastojci digitalnog spomenika su: njegov d.rea.m. - meme digitalne stvarnosti (eng- digital reality meme), njegov c.a.t.s. – priče proširene od strane zajednice (eng. community augmented tales) – što su zapravo priče koje odlutaju te se zatim vraćaju kući i doprinose kolektivnog priči, i njegov g.host. – generacijski domaćini (eng. generational hosts).
Iz tih hipoteza rođena je Crowddreaming metoda, prvi pokušaj da se pronađe odgovor na pitanje – kako izgraditi digitalni spomenik?
Last updated