Konceptualni izazov brzine

Treći izazov je izazov brzine, ili promjene.

Širenje tehnologija digitalnog prikaza pružilo je zavidno ubrzanje mijenjanja ljudskog društva na svim razinama. Nova otkrića, novi proizvodi, nove ideje, nove priče doslovno nastaju na dnevnoj bazi zahvaljujući ekstremnoj dostupnosti trenutne komunikacije.

Rigorozna analitička paradigma traži mnogo vremena za predstavljanje i objašnjavanje noviteta. Slijed proučavanja, analize, modeliranja, verifikacije, kategorizacije, prijenosa tih rezultata u obrazovne pakete, usavršavanje nastavnika i, konačno, poučavanja konačnih korisnika omogućuje stvaranje kvalitetnih obrazovnih paketa, ali djeluje samo ako se ispune sljedeća dva preduvjeta:

1. broj visokokvalificiranih ljudskih resursa u nadzoru prvog koraka ranije opisanog slijeda mora biti dovoljan kako bi se uhvatili u koštac s obujmom materijala koje treba analizirati;

2. proučavani fenomen mora ostati nepromijenjen znatno duže od perioda koji je potreban za stvaranje znanja o njemu i ciklusa prijenosa tog znanja.

Oba uvjeta, a posebno drugi, ne ispunjavaju se u digitalnom dobu. Eksponencijalni rast kompleksnosti sustava zahtijeva prisutnost vrlo velikog broja visokokvalificiranih stručnjaka koji se kontinuirano usavršavaju kako bi ostali u korak s napretkom. Čak i da se pretpostavi da je ovaj preduvjet teoretski moguće zadovoljiti, preostaje problem vremenskog perioda u kojem velike količine znanja i vještina postaju zastarjele - što se sada mjeri u mjesecima, a ne više u desetljećima ili stoljećima. Da bi se održao operativni okvir djelovanja analitičke paradigme, ciklus stvaranja i transfera znanja trebalo bi dovršiti u roku od par sati ili najviše nekoliko dana. Ovaj cilj je nemoguće postići, između ostalog i zato što samo poboljšavanje ovog procesa zapravo pridonosi problemu kojeg bi trebalo riješiti.

Potrebna nam je nova paradigma.