Radna hipoteza nove paradigme
Unatrag nekoliko godina bilo je više pokušaja definiranja paradigmi koje su različite ili djelomično različite od analitičke. Potraga je još uvijek u fazi istraživanja, ali dostupno je sasvim dovoljno nagovještaja da se može otpočeti s gradnjom prototipskih sustava za pružanje podrške mladima u procesu stvaranja i prenošenja digitalne kulture.
U razdoblju nakon prve inačice Crowddreaming natjecanja, odabrano je nekoliko radnih hipoteza kako bi se izabrala nova paradigma te se zatim testirala u praksi.
Stvaranje i prijenos digitalne kulture je problem koji potpada pod područje upravljanja promjenama.
Sama priroda procesa promjene je takva da se konačno rješenje zapravo nikad ne može postići te je svako privremeno ili prijelazno rješenje drugačije od onog ponuđenog na početku.
Postupak stvaranja i upravljanja digitalnom kulturom je suviše složen da bi ga neki tim zadužen za planiranje definirao odozgo prema dolje. Ljudski, ekonomski, a posebno vremenski resursi nisu zadovoljavajući. Citat prof. Otta Scharmera s MIT-a daje primjer holističkog pristupa problemu, „moramo biti u stanju učiti od budućnosti kako se ona razotkriva.“
Holistički pristup otežava (a možda čak i čini nemogućim) garantiranje neovisnosti između promatrača i promatranog fenomena. Ovaj uvjet ne smije biti nužan za uspješno funkcioniranje nove paradigme.
Prema holističkom pristupu, nužnost identifikacije sastavnica nekog fenomena i njihovih međusobnih odnosa mora biti napuštena. Stoga, čak i opis uloga pojedinaca i njihovih specifičnih kompetencija ne smije biti nužni uvjet za uspješno funkcioniranje nove paradigme.
Holistički pristup ima tendenciju prikrivanja internih transakcija unutar sustava. Kod analitičke logike to je glavni mehanizam identifikacije i monetizacije dobivene vrijednosti. Uzevši u obzir da je ekonomska održivost fundamentalni faktor, potrebno je proučiti alternativne mehanizme monetizacije.
Ne postoji odvojenost digitalne i objektualne dimenzije stvarnosti: one su dva neprimjetno povezana sustava.
Proizvodi digitalnog prikaza stvarnosti su materijalni i troše energiju.
Procesi prijenosa digitalne kulture kroz vrijeme su vrlo delikatni i zahtijevaju neprekidnu pozornost od strane zajednice koja ih generira.
Transformativna moć digitalnih tehnologija zahtijeva razvoj društvene senzibilnosti kako bi odluke bile etički ispravne.
Last updated