Digitalni prikaz stvarnosti

Digitalna revolucija vuče korijene od izuma mikroprocesora sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ideja u pozadini mikroprocesora je vrlo jednostavna i ni u kom smislu nova - povezati simboličku vrijednost sa signalom. Slično se činilo stoljećima ranije korištenjem dimnih signala i fenjera, a nešto kasnije s električnim impulsima na telegrafskim žicama. Mikroprocesor omogućuje automatiziranje procesa uključivanja i isključivanja te, najvažnije od svega, izvršavanje tog procesa s frekvencijom nezamislivom ljudskom biću. U manje od 50 godina od pojave prvog mikroprocesora došli smo sa 750000 naredbi u sekundi na nekoliko milijardi, dok novi kvantni mikroprocesori dostupni na tržištu mogu povećati te brojeve još za nekoliko redova veličine.

Ako se svako stanje prisutnosti ili odsutnosti signala poveže s vrijednošću 1 ili 0, slijed takvih vrijednosti se može interpretirati kao prirodni broj u binarnom prikazu. Matematička teorija potvrđuje da su svi sustavi prikazivanja prirodnih brojeva međusobno ekvivalentni. Stoga je moguće povezati sljedove koji određuju stanja (naredbe) mikroprocesora s dekadskim i heksadekadskim brojevima koje ljudi koriste za sastavljanje popisa od početka povijesti. Slova abecede ili paleta boja su samo neki od bezbroj primjera. Korištenjem ovog principa postaje moguće prikazati tekstove ili slike kroz standardne kodove i odgovarajuća sučelja između čovjeka i mikroprocesora.

Ipak, ovo nije ograničenje te metode. Još jednom, matematička teorija sedamnaestog stoljeća govori da svaki ponavljajući geometrijski oblik može biti precizno repliciran korištenjem niza vrijednosti. Taj sustav repliciranja teselacijom može biti primijenjen gotovo svugdje i taj princip omogućuje digitalnom prikazu da prikaže svijet preko računala. Vrijedilo bi podsjetiti da pojam digital (ili digitalni) potječe od engleske riječi digit koja znači broj, dok je digit izvedenica iz latinske riječi digitus, odnosno prst.

Primjena na polju prikaza slika je dobar primjer prirode i snage digitalne tehnike. Ekran je samo konačna matrica točaka. Svaka točka je indeksirana brojem pa se tako ekran zapravo može svesti na popis. Nadalje, popis boja se može povezati sa svakom točkom. Suvremeni monitori obično imaju matricu od četiri milijuna točaka od kojih svaka može reproducirati milijune boja. Kombinacija ta dva popisa omogućuje nam reproduciranje slika teselacijom koje ljudsko oko ne može razlikovati od originala. Cijena te uvjerljivosti je mogućnost generiranja sljedova od oko milijardu nula i jedinica u sekundi - zadatak koji udobno leži unutar mogućnosti današnjih komercijalnih mikroprocesora.

Fundamentalni zaključak ove struje misli bio bi sljedeći - naša sposobnost manipuliranja energijom za generiranje semantičke vrijednosti na sveprisutan način predstavlja prijelomnicu uvedenu tehnologijom digitalnog prikaza. Da Michelangelo živi u naše doba vjerojatno ne bi rekao da je vidio anđela u kamenu i da je klesao dok ga nije oslobodio, već da ga je vidio u energiji i da je kodirao umjesto korištenja djetla. Druga velika figura ljudske povijesti, ranije spomenuti Albert Einstein, je sa svojom slavnom jednadžbom E=mc2 objasnio da su masa i energija samo dva različita stanja materije. Pošto je to dokazano i istinito, Michelangelo bi danas možda ostao pri svojoj odluci da skulpturu Davida prikaže u mramoru, ali možda bi ga ipak prikazao kao hologram sačinjen od energije. I oba bi bili materijalni konstrukti.

Prethodna izjava vodi do važnog lingvističkog problema. Čini se instinktivnim nazvati hologram digitalnim materijalnim konstruktom, ali kojim pridjevom bi se mogla opisati mramorna skulptura? Prije tehnika digitalnog prikaza nije postojao lakmus test koji bi jasno ukazivao da materija i masa nisu isti koncept. U svakodnevnom govoru su često bili miješani, a ni jezik se nije razvijao u smjeru da primjereno razlikuje ta dva pojma. „Opipljivo“ je pridjev kojim se najčešće opisuje objekt u stanju mase, ali opet, to je element koji stvara konfuziju u govoru kada dođemo do digitalnog. Neopipljivost digitalnog je ono što tjera zdravi razum da ga instinktivno klasificira kao nematerijalno, ali ta kategorizacija jednostavno gubi smisao u ovoj široj stvarnosti. Kako naša kultura sazrijeva, riječ koja bi mogla provizorno poslužiti svrsi je objektualno. Izmišljena je početkom dvadesetog stoljeća u kontekstu kubističkog istraživanja te je zatim prihvaćena od futurista i dadaista. Za Picassa i kubiste pojam objektualno stavlja naglasak na semantičku vrijednost koju materijalni konstrukt zauzima u datom kontekstu kroz svojstvo posjedovanja forme objekta. Iako ovo nije konceptualno savršeno rješenje, ono ima prednost pružanja jasne razlike u smislu da digitalni materijalni konstrukt poprima vrijednost samo kao proces prikazivanja.